I moja žena i ja se "opicanili" i spremili na put prema Varaždinu, unaprijed se radovavši dvjema stvarima. U tom Varaždinu nam sinko ide na Faks pa ćemo ga vidjeti, ali bumo se spustili i malo do Varaždinske "Arene" dvorane i budemo svo troje pogledali premijeru mjuzikla Jadnici.
Svi znamo da je to djelo napisal Victor Hugo i da mu je baš super to ispalo, a kak bu to izgledalo kao mjuzikl i to na hrvatski način, e to vam je mene baš fest zanimalo. Ovaj kaj je to režiral Richard Monteza, na telki izgleda simpatično i stječe se dojam da stvarno zna kaj dela, pa su stoga i moja očekivanja nekak vekša.
Putujući prema dvorani sve manje pričamo jer hvata nas neka nervoza kao da mi nastupamo i tad mi prvi puta padne na pamet misao: "Jooooj kak je tim dečkima i curama sad frka, jer imali su jako malo vremena, zapravo bezobrazno malo vremena, za postaviti ovaj svjetski poznati mjuzikl".
Ušli u dvoranu, okupuirali stolice i tek tada primjetili da ima stvarno puno ljudi i to jako puno mladih ljudi, baš dobro.

Počelo je...
Tri sata iznimno dojmljivih vokala jako domišljato rapoređenih po ulagama. Priča koja je dobila uz svoju kompleksnost i vokalno-scensku dramaturgiju. Puna pozornica emocije i želje da se što vjernije, što kavlitetnije stope sa pričom,sa publikom.
Uspjeh, i te kakav uspjeh ...
Gotovo je, da li je?
Normalno da nije!
Možda bi i bilo gotovo da su izvođači samo "odrađivali" svoj posao, ali ovako dati sebe, ponuditi se i potrošiti na toj razini maksimalnosti ... to nam govori da nemre to biti gotovo za jednu večer.
I već sada znam da je to, ONA rijetka večer, koja se nosi kroz cijeli život i kojoj se budem vračal navek kad se budem htel pohvaliti sa nečim lijepim, nečim domljivim.
Uvučen u "Jadnike" lakše iznosim život.
I moja obitelj, barem onaj dio koji je bio nazočan, dobila je mogućnost da ima svoju, zajedničko proživljenu i doživljenu, priču.
PjerJP