Poezija, Picer, Pajdaši

Utorak, 25.11.2014  a zalovila se i srijeda...

Zadovoljstvo na licu i toplina vu grudima vu srcu, pri dolasku, na programu, na trećem poluvremenu i na povratku kući...to je najbliže istini kak nam je bilo na
             promociji knjige Ivana Picera.

U Zoranovom autu ,Ana, Zoran und ich, okupirani dobrom mjuzom i domaćim razgovorom jurili smo prema Koprivnici.
Cilj izvrstan i opravdan - promocija knjige našega pajdaša Ivana Picera.

Prostor u knjižnici "Fran Galović", namijenjen za promocije knjiga, prepun posjetitelja, dobrano prije ugovorenog početka promocije. Atmosfera već unaprijed iznimna, prijateljski poluglasni razgovori i radosna tapšanje poznanstva dočaravala su i uvlačila nas posebnost ove večere.I bilo je posebno, posebno dobro...
Počelo je s podravskom glazbom Franje Barića, zatim se na to naljepilo, nadovezalo čitanje Ivanove poezije glasom Milana Frčka i dviju unučica samoga autora. Ozbiljna i prikladna recenzentska riječ Enerike Bijać dala nam spoznaju zašto smo zapravo večeras tu.

Još pod dojmom snage Picerove poezije u njen opjevani dio se uključio Bemian duet iz Peteranca (Picerovi kumovi) i Vjekoslav Lukanec Luki.
I kad se mislilo da je to sve iz prvoga reda se je "spuknul" svima nama znani i predragi glumac, Martin Sagner (Dudek) i na svoj osebujan način je pročital nekoliko autorovih priča (događaja).
I na samom kraju sam autor je dramski vudril još nekoliko na domaću reč pisanih pjesama.
Sve je to divnim glasom povezivala voditeljica programa Martina Vadlja.

Kaj reči, žal mi je kaj to nije trajalo barem tri dana....
Jedna rečenica mi se zaključno mota po glavi, a to je: "Da su svi ovi stihovi, sve odsvirane note, sve izgovorene reči, svi otkucaji i udisaja neskrivenog prijateljstva Ivan Picer.. Širina ravnice, dubina Drave i visina neba- to je čovjek, Picer".

A nakon službenog dijela, Ivanova poezije je krenula u akciju stvarnosti upijajući svjetla noći, dajući nam smisao koracima života...

Slike, boje, ručni radovi i poezija

 IZLOŽBA SLIKA - IVKE KAJGANIĆ

i

RUČNIH RADOVA - BRANKICE SALOPEK

Ponedjeljak je i hoću neću moram ponovo donijeti satri zaključak koji svi i predobro znaju, a to je "Da se od umjetnosti ne da i ne može živjeti" (osim zanemarivo nekih). Taj sam stav i istinu znal, ali danas sam spoznal još nekaj spametnoga. Ponedjeljak ipak nećemu i služi.

Tak je!
Od umjetnosti ne da živjeti, ali se za umjetnost i te kak živi i to žilavo ko' da smo od svibića.

Za umjetnost moreš živjeti u više navrata. prvo kad premišljaš i prostuderaš kroz glavu razne ideje, a kaj buš uopće novoga stvoril.
Druga štenga uživancije je samo stvaranje i pretvaranje te svoje ideje u vidljivu konstantu.
Treća štenga je zadovoljstvo i ispunjenost ostvarenjem svojega "ludila".
Četvrta štengica je sve to predstavljenje javnosti, publici nek i oni s nama malo pozitivno prolupaju.
Na petoj štengi nas čekaju samo dvije riječi: "Pljesak i osmjeh", a večeras je toga tak puno bilo da je to bilo na ponos, kreativnim autoricama, nama sudionicima programa, domaćinu članovima udruge Lipa, svoj publici i celoj kulturnoj križevačkoj staroj varoškoj dami.

Izložba slika Ivke Kajganić, članice KLK-a, i "kreativke" ručnih radova, Brankice Salopek je jednostavno bio pun pogodak.
Atmosfera izvrsna, postav slika i ručnih radova skladan i zanimljiv uz kvalitetu koja pobuđuje znatiželju, publike puno i zainteresirana... domjenak i više nego svatovski.

Pozdravni govor. Branka Gold, predsjednica "Lipe"
Izložbu je otvorio prof. Valentin Puževski
glazbeni dio: unuk od Ivke Kajganić -gitara
govori podrške: predsjednica KLK -Zdenka Vrabec i ravnatelj OŠ Ljudevit Modec, Dražen Bokan
recitiral dvije pjesme: Josip Petrlić Pjer ( Se' zbog onog vremena, Grad srca mog)

Na karaju ovoga članka zaključak se sam nameće: "Večeras je jednostavno trebalo biti znama", a za one koji nisu te mogućnosti i sreće bili, samo da im rečem da je izložba otvorena još dva tjedna. Obiđite i upotpunite si život bojom, slikama, oku zamamnim ručnim radovima...morti i vas ponese...

Likovna kolonija KLK-a

LIKOVNA kolonija u Širokom Brezju

Još jedna nedjelja prije podne i ja u autu! Sasvim neka standardna slika, ali ipak je nekaj tu drugačije. Vozim se, ne prema gradu, uhodanom rutom u kojem auto sam pilotira, već sasvim u suprotnom smjeru.
Jurim preko Velikog Potočeca u Široko Brezje.
Razlog razbijanja te moje nedjeljno prijepodnevne šeme je likovna kolonija u kojoj sudjeluju moji prijatelji, članovi KLK-a (križevački likovni krug), a organizator je bil obitelj Novak. I povod ove likovne kolonije je bil i više nego dobar, naime za nekoliko dana bi se trebao otvoriti dom za starije i nemoćne osobe, a "naši" slikari su sa svojim radovima trebali dati, inače odličnom, moderno i funkcionalnom objektu, šarm i dodatnu toplinu.
Odmah da kažem da su i te kak i uspjeli u tome.

Cijeli dan se iskalo i zazivalo da se pojavi sunce, a zapravo smo ga cijelo vrijeme i imali, ali unutar doma u blagovaoni. Atmosfera stvaranja i kvaliteta kreativnosti baš onak posebna kak bi i uvijek na likovnim kolonijama trebala biti, a u vidu se ima plemeniti cilj.

Domaćin iznimno druželjubivjer hranil nas je, tetošil i poštival da smo svi zdušno uživali. Jedna fina zajednička energija koju smo odnesli i doma, ali koja je vrištala da ćemo se opet vrnuti (neki samo kao slikari, a neki možda i kao korisnici doma).

Dajem si, dosta drsko za pravo, da slikarima zahvalim u ime organizatora na dolasku i kvalitetnim slikama, a isto tako da u ime slikara zahvalim domaćin na odličnom prijemu i druženju u njihovom prostoru gotovo cijeli dan (neki još i duže, ali ne bi sad o tome).

Članovi KLK-a koji su bili vrijedni i poklonili slike Domu za starije i nemoćne obitelji Novak, koji je lociran na baš odličnom položaju u Širokom Brezju: Ana Bencek, Đurđa Požgaj, Ružica Predojević, Ivka Kajganić, Marija Sabolek, Stevo Kajganić, Katarina Sinjeri, Zdenko Šimunović, Marija Marcijuš, Nevenka Galon, Selina Miljanić, Gordana Krpanić , Zdenka Vrabec. Njima se pridružila s poklonom svoje umjetničke slike i Brankica Sokolić.

Sad se pitate sigurno, a kaj sad ja imam s time? Pa ti Pjer ne slikaš! I nisam slikal i kaj je super ( i za mene, ali i za sve njih) nitko nije niti došel na ideju da mi predloži da bi se mogel primiti kista. Ja sam ih na početku i na kraju kolonije gutil sa svojom poezijom i jednu pjesmu pod nazivom "Stari kaput" sam poklonil domu. I da, jeo sam, pio sokove, mirisao fina vina, puno pričao, smijao se, merkao kolače, fotografirao, ali i napisao ovaj članak.
Pozdrav i POZOR-opet bumo došli!!!!!!

Objavio/la KUPP u 00:19