Kako mjerimo svemirske udaljenosti

Moram reči da je taj naslov i mene privukao.

Puno puta u životu sam se zapital: "Kak su to ti neki ljudi uspjeli izmjeriti svemir ili veličinu nekoga planeta, mjeseca, sunca..."? Da bi ga otkrili tu mi je dost jasno jer su ga više-manje vidjeli i ak' su bili uporni u promatranju nekaj su i skužili, ali kako izmjeriti udaljenost do njega ili njegovu veličinu?
Možda metrom!
Baš bi bila fora da se ima kakva veeeelika lojtra te da ju jedan drži, a drugi se lepo lelujavo penje i metrom mjeri.
Usput smo večeras saznali i kako je došlo do toga da metar bude baš te dužine. Za to je kriv opseg ekvatora  koji je fiksno trebao biti 40 000 km i iz te se brojke trebalo izvuči dužinu jednog metra. Malo su fulali jer u stvari opseg Ekvatora 40 076,594 km. Ak' vas zanima više o tome pogledajte stranicu obujam zemlje
Ratko Matić predavač i član "Križevačke astronomske udruge Perzeidi"

nas je u vrlo zanimljivom i dinamičnom predavanju provel kroz povjest kako su ljudi na vrlo lukave i pametne ideje dolazili prilikom pokušaja što točnije izmjere svemira. Ali glavni pokretač je svega toga bila GEOMETRIJA.

Glavna tema je ustvari bila spoznaje veličine planeta na kojem živimo i udaljenosti nebeskih objekata kojima smo okruženi, počevši od antike kada je prvi put “premjerena” zemaljska kugla, izračunata ili bar naslućena udaljenost i veličina Mjeseca, te udaljenost i veličina Sunca. U nastavku je bila riječ o razvoju mjerenja sve većih svemirskih udaljenosti,  kako su se astronomi kroz povijest dovijali u otkrivanju raznih metoda mjerenja udaljenosti dalekih zvijezda, galaktika i ostalih svemirskih objekata, sve do današnjeg mjerenja udaljenosti “kraja” svemira.
Saznali smo i dobili uvid u to što su svjetlosna godina, parsek i ostale mjerne jedinice kojima izražavamo velike svemirske udaljenosti.

Začudili su me sa jednom "sitnicom" moga neznanja rekavši da sunce uopće nije žuto već da je neke zelene boje.  Zbog prolaska zraka svjetlosti kroz atmosferu nama se čini i imamo dojam da je žuto.
Kaže Ratko i da su mnoga znanja stari grci znali,ali su se kroz povjest zaboravila da bi se kasnije u 17.,18., pa i 19. stoljeću ponovo otkrivala i morala dokazivati. Što upučuje na to da ljudska inteligencija i nema neku konstantu te da sa razvojem tehnologije baš i ne postajemo nužno pametniji.

Na kraju moram reći da je za sve nas nazočne na predavanju ovo bilo i više nego dobro, pametno i ugodno "utrošeno" vrijeme.
Jedino sam se zapital, a koliko se u tih punih dva sata trajanja predavanja proširil taj naš svemir i do kad on misli bežati od nas? Ak' uopće i beži!

 *****

***

Zbog mene u tebi ...
Zbog tebe u meni ...
... promijenio bih nebu boju ...

Stvorio bih svemir
na dlanu svom.

Samo za ljubav ...
PjerJP

                                           (Ovaj stih napisah neposredno prije predavanja)